Od tradicionalnih do novih medija

Tradicionalni mediji

Tradicionalni mediji su oni koji su bili uspostavljeni prije interneta; to su radio, televizija i štampani mediji u papirnom formatu. Od 1990-ih i dolaskom digitalne tehnologije, metode „konzumiranja/širenja informacija“ su se promijenile, što je natjeralo tradicionalne medije da prilagode svoj sadržaj kako bi ostali blizu svojoj publici i jednostavno opstali. Zbog toga se štampa, radio i televizija obnavljaju nudeći „online“ verzije, kao i verzije prilagođene pametnim telefonima i tabletima.

Uprkos tim novim načinima informisanja, svrha tradicionalnih medija ostaje ista: prenositi istu informaciju velikom broju ljudi u istom trenutku. Na primaocu informacije je da odluči hoće li obratiti posebnu pažnju na nju ili ne.

Ovi tradicionalni i historijski mediji, koji se odlikuju profesionalnom novinarskom praksom i određenom rigidnošću u formatima (urednička pravila, periodičnost), imaju kao glavni adut svoju reputaciju. I danas se smatraju pouzdanim izvorom informacija, naročito u odnosu na širenje vijesti putem društvenih mreža.

Društveni mediji

Od 2004. pojavljuju se novi medijski akteri koji ulaze u konkurenciju s tradicionalnim medijima: društveni mediji (new media). To su digitalne platforme čiji sadržaj kreiraju korisnici, a gdje je princip interakcije između različitih internet korisnika ključan. Ova logika saradnje karakteristična je za web 2.0: nekada su korisnici bili samo posmatrači web stranica, a danas su njihovi akteri. Među najvažnijim društvenim mrežama danas su: Facebook, YouTube, Instagram, Twitter, Pinterest, Snapchat i LinkedIn.

Društveni mediji, koji postaju jedan od glavnih izvora informacija za javnost, posebno među mladima, odlikuju se specifičnim karakteristikama koje duboko mijenjaju medijsko okruženje.

Prije svega, ove platforme podstiču interakciju: informativni programi sada su osmišljeni da budu komentarisani na društvenim mrežama, naročito na Twitteru, koji podstiče razmjenu ideja i razmišljanja.

Društveni mediji nose i moć trenutnosti. Danas, uz alate poput „LiveTweet-a“, korisnik može pratiti događaj uživo bez fizičkog prisustva. Zna šta se dogodilo mnogo prije nego što slike stignu u dnevnik u 20 sati.

Društveni mediji su također razbili monopol na proizvodnju informacija koji su nekada imali tradicionalni mediji. Zahvaljujući platformama poput Facebooka, svako može biti svjedok događaja i podijeliti ga sa cijelim svijetom u sekundi. Ova praksa je rodila “građansko novinarstvo”, koje svakog korisnika društvenih mreža pretvara u potencijalnog proizvođača informacija.

Informacije u digitalnom dobu: rizici i mogućnosti

Pojava novih digitalnih oblika informisanja (online vijesti, blogovi, Wikipedia, YouTube, društvene mreže, itd.) omogućava širi pristup znanju, slobodi izražavanja i građanskom učešću. Danas vidimo da koegzistencija štampanih, audiovizuelnih i online medija putem različitih kanala omogućava širi pristup informacijama i stvara participativnu kulturu u kojoj građani ne samo da konzumiraju informacije, već aktivno doprinose njihovoj produkciji i širenju.

Glavni rizik ovog obnovljenog medijskog pejzaža je dezinformacija. Masovna upotreba društvenih mreža pokreće pitanje vjerodostojnosti informacija. Kolika je kredibilnost pojedinca da govori o određenoj temi? Ne rizikuje li da doprinese širenju konfuzije oko problema lažnih vijesti, i da dodatno oteža razlikovanje istine od laži na internetu? U tom kontekstu, „klasično“ novinarstvo zadržava svu svoju važnost. Njegova misija selekcije, analize i objašnjavanja informacija ostaje ključna.