Mediji su često preferirana meta teorija zavjere. Predstavljeni kao prenosioci moći ili saučesnici u ogromnoj organiziranoj laži, oni izazivaju rastuće nepovjerenje u mnogim evropskim zemljama. Ovo nepovjerenje nije uvijek iracionalno: koncentracija medija, njihova ekonomska ovisnost ili određene upečatljive greške doprinijele su potkopavanju povjerenja. Ali kada sumnja postane sistematska, ona otvara put teorijama zavjere.
Rastuće nepovjerenje u Evropi
Na Balkanu, kao i u većem dijelu Evrope, povjerenje u medije je tokom godina opalo. Barometri povjerenja (poput onih Eurobarometra ili Freedom Housea ) otkrivaju pogoršanje percepcije nezavisnosti medija: u Srbiji, Albaniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Bugarskoj, mnogi građani smatraju da su mediji pristrasni, politizirani ili čak instrumentalizirani.
U ovakvoj klimi, teorije zavjere pronalaze plodno tlo. One iskorištavaju ovo nepovjerenje kako bi tvrdile da medijske elite skrivaju, manipuliraju ili prepravljaju “istinu” služeći višim interesima.
Vlasništvo nad medijima i ekonomska ovisnost
Teorije zavjere često pronalaze svoje plodno tlo u zajedničkoj stvarnosti: u mnogim zemljama, značajan dio medija je u vlasništvu nekolicine bogatih pojedinaca ili grupa bliskih vlasti. Ovo zapažanje, iako pretjerano u teorijama zavjere, odražava legitimno nepovjerenje u koncentraciju medija.
Ovo nepovjerenje se stoga djelimično objašnjava s nekoliko stvarnih faktora:
- Koncentracija medija u rukama moćnih aktera (biznismena, grupa povezanih s moći), koji mogu utjecati na smjer informacija.
- Nedostatak transparentnosti u finansiranju i sukob interesa , što baca sumnju na nezavisnost novinara.
- Politički pritisak na istraživačke novinare, koji može ograničiti njihovu slobodu izražavanja ili njihovu sposobnost da istražuju osjetljiva pitanja.
- Opšta klima medijske polarizacije , gdje određeni mediji otvoreno pokazuju svoju bliskost političkom taboru, pojačavajući percepciju orkestrirane manipulacije.
Na Balkanu je ova medijska koncentracija posebno izražena. Izvještaji koje su objavili Balkan Insight , SEENPM i RSF dokumentiraju financijsku ovisnost određenih redakcija o državnom oglašavanju, javnim subvencijama ili privatnim interesima. Nedostatak transparentnosti u vezi s ovim finansiranjem potiče osjećaj da novinari nisu potpuno slobodni u izvještavanju o pričama ili odabiru svojih uglova.
Međutim, važno je pojasniti ovo zapažanje: još uvijek postoje nezavisni istraživački novinari, kritičke redakcije i prostori pluralizma. Ipak, za mnoge je ova složenost nevidljiva, a slika „medijskog sistema“ kao propagandnog alata prevladava, što podstiče nepovjerenje i teorije zavjere.
Kada mediji pogriješe: Bumerang efekat medijskih grešaka
Profesionalni mediji također ponekad prave greške – ponekad spektakularne – koje trajno potkopavaju povjerenje javnosti.
Jedan od najpoznatijih slučajeva je masovna grobnica u Temišvaru , u Rumuniji, u decembru 1989. godine. Nakon pada diktatora Čaušeskua, nekoliko zapadnih televizijskih kanala i velikih novina emitovalo je šokantne slike desetina nagomilanih leševa, navodno dokazujući razmjere masakra koje je počinio režim.
Ali brzo je postalo jasno da je snimak namješten: tijela su došla iz bolnice, a neka su pripadala ljudima koji su umrli prirodnom smrću. Ova lažna masovna grobnica, predstavljena kao neoboriv dokaz, pokazala se kao manipulacija – ponovljena bez provjere od strane medija uhvaćenih u hitnost događaja.
👉 Ovaj slučaj je postao simboličan: dokazuje da mediji mogu biti u krivu – ili manipulisani – i to ostaje urezano u kolektivno pamćenje kao “medijska laž”.
Međutim, ono što razlikuje profesionalne medije od stranica koje se bave teorijama zavjere ili dezinformacijama jeste sposobnost prepoznavanja grešaka, njihovog ispravljanja i promjene praksi. Sistemi poput jedinica za provjeru činjenica, obuke za provjeru izvora ili samopraćenja putem vijeća za štampu su koraci u tom smjeru.
Kritika medija ili sistematsko odbacivanje?
Sasvim je zdravo dovoditi u pitanje izvore informacija. Mediji moraju biti otvoreni za kritiku, a građani imaju pravo zahtijevati rigoroznost, transparentnost i nezavisnost. Ali teorije zavjere idu dalje: one ne dovode u pitanje ovaj ili onaj članak; one optužuju cijeli medijski sistem da je lažljiv, saučesnik i korumpiran.
Ovo opšte odbacivanje često se zasniva na:
- Vjerovanje da su novinari na raspolaganju političkoj ili ekonomskoj eliti;
- Sumnja da se važne informacije cenzurišu ili prikrivaju ;
- Ideja da samo takozvani „nezavisni“ mediji govore „istinu“ , čak i bez čvrstih dokaza.
Ali kada nepovjerenje postane strukturalno, gdje se nijedna informacija ne smatra pouzdanom ako dolazi iz institucionalnih medija , i gdje se samo “alternativni” izvori (često pristrasni) smatraju vjerodostojnima, tada ulazimo u mehanizam zavjereničkog razmišljanja. U ovoj logici, što više informacija prenose mainstream mediji, to se one smatraju manje vjerodostojnima. Dokazi koji poništavaju neku teoriju odbacuju se kao manipulacija. Svaka kontradikcija postaje sumnjiva, a svaka ozbiljna istraga se doživljava kao dimna zavjesa. Više ne tražimo dokaze, već postuliramo namjeru manipulacije , skrivenu strategiju , tajni plan .
👉 Ovo nazivamo kružnim razmišljanjem : sumnja više nije metodična, postala je potpuna. Zaključava pojedinca u viziju svijeta u kojoj je sve manipulacija… osim izvora koji potvrđuju njegova uvjerenja.
Ovaj prelazak sa metodične sumnje na radikalnu sumnjičavost jedan je od centralnih mehanizama teorija zavjere.
Izvori
- Freedom House , Nacije u tranziciji 2023 , izvještaji o zemljama: org
- Balkan Insight , članci i istraživanja: com
- Reporteri bez granica , Svjetski indeks slobode medija 2024 : org
- SEENPM (Mreža za profesionalizaciju medija jugoistočne Evrope) , Vlasništvo nad medijima i finansiranje na Zapadnom Balkanu , 2023.
- Barkun, M. (2013). Kultura zavjere . University of California Press.
